Savjeti za roditelje
Resursi
Stručni savjeti
Savjeti za roditelje
Savjeti za roditelje
Psihološki osvrt i podrška roditeljima u ranom prepoznavanju znakova poteškoća
Razvoj spoznaje (kognitivni razvoj) temelj je djetetove sposobnosti da uči, razumije svijet oko sebe, izražava se i stupa u odnose s drugima. Kod djece s razvojnim rizicima ili odstupanjima taj razvoj može biti atipičan – sporiji, neujednačen ili u nekim aspektima bitno različit od očekivanog. Prepoznavanje tih odstupanja u ranoj dobi ključno je za pravovremeno djelovanje, a time i za poboljšanje ukupne kvalitete života djeteta i obitelji.
Perspektiva dječjeg psihologa
“Prvo razumjeti, onda djelovati”
Jedna od najvažnijih stvari koje psiholozi pokušavaju prenijeti roditeljima jest – razvoj nije natjecanje. Uspoređivanje djeteta s drugima, bilo u vrtiću, na igralištu ili unutar obitelji, može stvoriti nepotrebni pritisak i osjećaj neadekvatnosti, kako kod roditelja, tako i kod samog djeteta. Svako dijete razvija se vlastitim ritmom, i to treba poštivati.
Koristan alat koji preporučujemo roditeljima je vođenje kratkog dnevnika ponašanja i napretka. Često upravo kroz taj zapis roditelji uoče male, ali važne pomake koje u užurbanom danu lako previdimo. Ti mali koraci su temelji velikih promjena. Također, važno je razumjeti da djeca ne biraju imati teškoće. Njihovo ponašanje – bilo da je izazovno, povučeno, kaotično ili nepredvidivo – zapravo je način na koji pokušavaju izraziti ono što im je teško objasniti riječima. Ponašanje je komunikacija, a ne problem koji treba “riješiti”.
U radu s roditeljima često se susrećemo s pitanjem: “Hoće li dijete to brzo nadoknaditi?” Odgovor nije uvijek jednostavan, ali ključ je u postavljanju realnih očekivanja. Dijete ne mora nadoknaditi sve – mora se razvijati u skladu sa svojim kapacitetima i uz podršku koja ga ne uspoređuje s idealom, nego ga podržava kao osobu. I najvažnije – ne čekajte predugo. Rana procjena nije etiketiranje, već mogućnost da se djetetu otvori prostor za razvoj s pravim resursima, u pravom trenutku.
Perspektiva obiteljskog psihoterapeuta
“Vi niste samo roditelj – vi ste emocionalna sidra”
Roditelji koji brinu o djetetu s teškoćama često su i sami emocionalno opterećeni, i to je prirodno. Gotovo svaka obitelj koja se susretne s dijagnozom, sumnjom ili rizikom za dijete prolazi kroz valove tuge, straha, bijesa i nesigurnosti. Kao obiteljski terapeut, uvijek naglašavam – ti osjećaji nisu znak slabosti, već znak da vam je stalo.
U trenutku kada se cijela obitelj fokusira na potrebe djeteta, često dolazi do zanemarivanja partnerskog odnosa, vlastitih potreba ili druge djece. No roditelji nisu samo terapeuti svom djetetu – oni su i partneri, ljudi sa svojim granicama i emocijama. Važno je da znaju da je dopušteno osjećati i tražiti podršku. Nitko nije dužan sve nositi sam. Ponekad je dovoljno priznati da nam je teško i dopustiti nekome da nam pomogne.
Njegovanje odnosa unutar obitelji, bez obzira na to je li riječ o zajedničkom obroku, šetnji ili jednostavnom zagrljaju, može imati snažan regulacijski učinak na dijete. Djeca instinktivno osjete kada su roditelji povezani i sigurni. Ako im dopustimo da budu dio obiteljskih aktivnosti, čak i onih najmanjih, šaljemo im poruku: “Ti si važan. Pripadaš ovdje. Mi smo zajedno.” To je osnova emocionalne sigurnosti.
Praktični savjeti u svakodnevici
"Mala struktura čini veliku razliku"
Za mnogu djecu s razvojnim teškoćama, svakodnevica je kaotična i nepredvidiva, pa im upravo rutina i jasna struktura pomažu da se osjećaju sigurnije. Stoga se preporučuje uvesti predvidljiv raspored dana, ponavljajući iste aktivnosti u isto vrijeme. To ne znači da dan mora biti vojni režim, već da dijete zna što može očekivati.
Djeci može pomoći i korištenje vizualnih podsjetnika, kao što su slikovne kartice s redoslijedom aktivnosti (npr. doručak – pranje zubi – odijevanje), kako bi se lakše snalazila bez stalnog verbalnog podsjećanja. Kada im dajete upute, neka budu kratke i konkretne. Umjesto rečenice: “Ajde, obuci se pa dođi, uzmi stvari, obuj cipele i požuri jer kasnimo”, pokušajte reći: “Sada se obuci.” Kada to završi: “Sada obuj cipele.”
Posebnu pažnju posvetite načinu pohvale. Pohvalite trud, a ne samo uspjeh. Rečenica “Baš si se potrudio da zakopčaš patent” djetetu daje do znanja da vidite njegov napor, čak i ako još nije uspjelo do kraja. Takva potvrda gradi njegovo samopouzdanje više nego kratki “bravo”.
I naposljetku – potražite druge roditelje. Razgovor s nekim tko razumije što prolazite, jer je i sam kroz to prošao, nezamjenjiva je podrška. To nije samo emocionalna olakšica, nego i prostor za razmjenu znanja, iskustava i nade.
Psihološki osvrt i podrška roditeljima u ranom prepoznavanju znakova poteškoća
Razvoj spoznaje (kognitivni razvoj) temelj je djetetove sposobnosti da uči, razumije svijet oko sebe, izražava se i stupa u odnose s drugima. Kod djece s razvojnim rizicima ili odstupanjima taj razvoj može biti atipičan – sporiji, neujednačen ili u nekim aspektima bitno različit od očekivanog. Prepoznavanje tih odstupanja u ranoj dobi ključno je za pravovremeno djelovanje, a time i za poboljšanje ukupne kvalitete života djeteta i obitelji.
Perspektiva dječjeg psihologa
“Prvo razumjeti, onda djelovati”
Jedna od najvažnijih stvari koje psiholozi pokušavaju prenijeti roditeljima jest – razvoj nije natjecanje. Uspoređivanje djeteta s drugima, bilo u vrtiću, na igralištu ili unutar obitelji, može stvoriti nepotrebni pritisak i osjećaj neadekvatnosti, kako kod roditelja, tako i kod samog djeteta. Svako dijete razvija se vlastitim ritmom, i to treba poštivati.
Koristan alat koji preporučujemo roditeljima je vođenje kratkog dnevnika ponašanja i napretka. Često upravo kroz taj zapis roditelji uoče male, ali važne pomake koje u užurbanom danu lako previdimo. Ti mali koraci su temelji velikih promjena. Također, važno je razumjeti da djeca ne biraju imati teškoće. Njihovo ponašanje – bilo da je izazovno, povučeno, kaotično ili nepredvidivo – zapravo je način na koji pokušavaju izraziti ono što im je teško objasniti riječima. Ponašanje je komunikacija, a ne problem koji treba “riješiti”.
U radu s roditeljima često se susrećemo s pitanjem: “Hoće li dijete to brzo nadoknaditi?” Odgovor nije uvijek jednostavan, ali ključ je u postavljanju realnih očekivanja. Dijete ne mora nadoknaditi sve – mora se razvijati u skladu sa svojim kapacitetima i uz podršku koja ga ne uspoređuje s idealom, nego ga podržava kao osobu. I najvažnije – ne čekajte predugo. Rana procjena nije etiketiranje, već mogućnost da se djetetu otvori prostor za razvoj s pravim resursima, u pravom trenutku.
Perspektiva obiteljskog psihoterapeuta
“Vi niste samo roditelj – vi ste emocionalna sidra”
Roditelji koji brinu o djetetu s teškoćama često su i sami emocionalno opterećeni, i to je prirodno. Gotovo svaka obitelj koja se susretne s dijagnozom, sumnjom ili rizikom za dijete prolazi kroz valove tuge, straha, bijesa i nesigurnosti. Kao obiteljski terapeut, uvijek naglašavam – ti osjećaji nisu znak slabosti, već znak da vam je stalo.
U trenutku kada se cijela obitelj fokusira na potrebe djeteta, često dolazi do zanemarivanja partnerskog odnosa, vlastitih potreba ili druge djece. No roditelji nisu samo terapeuti svom djetetu – oni su i partneri, ljudi sa svojim granicama i emocijama. Važno je da znaju da je dopušteno osjećati i tražiti podršku. Nitko nije dužan sve nositi sam. Ponekad je dovoljno priznati da nam je teško i dopustiti nekome da nam pomogne.
Njegovanje odnosa unutar obitelji, bez obzira na to je li riječ o zajedničkom obroku, šetnji ili jednostavnom zagrljaju, može imati snažan regulacijski učinak na dijete. Djeca instinktivno osjete kada su roditelji povezani i sigurni. Ako im dopustimo da budu dio obiteljskih aktivnosti, čak i onih najmanjih, šaljemo im poruku: “Ti si važan. Pripadaš ovdje. Mi smo zajedno.” To je osnova emocionalne sigurnosti.
Praktični savjeti u svakodnevici
"Mala struktura čini veliku razliku"
Za mnogu djecu s razvojnim teškoćama, svakodnevica je kaotična i nepredvidiva, pa im upravo rutina i jasna struktura pomažu da se osjećaju sigurnije. Stoga se preporučuje uvesti predvidljiv raspored dana, ponavljajući iste aktivnosti u isto vrijeme. To ne znači da dan mora biti vojni režim, već da dijete zna što može očekivati.
Djeci može pomoći i korištenje vizualnih podsjetnika, kao što su slikovne kartice s redoslijedom aktivnosti (npr. doručak – pranje zubi – odijevanje), kako bi se lakše snalazila bez stalnog verbalnog podsjećanja. Kada im dajete upute, neka budu kratke i konkretne. Umjesto rečenice: “Ajde, obuci se pa dođi, uzmi stvari, obuj cipele i požuri jer kasnimo”, pokušajte reći: “Sada se obuci.” Kada to završi: “Sada obuj cipele.”
Posebnu pažnju posvetite načinu pohvale. Pohvalite trud, a ne samo uspjeh. Rečenica “Baš si se potrudio da zakopčaš patent” djetetu daje do znanja da vidite njegov napor, čak i ako još nije uspjelo do kraja. Takva potvrda gradi njegovo samopouzdanje više nego kratki “bravo”.
I naposljetku – potražite druge roditelje. Razgovor s nekim tko razumije što prolazite, jer je i sam kroz to prošao, nezamjenjiva je podrška. To nije samo emocionalna olakšica, nego i prostor za razmjenu znanja, iskustava i nade.
Ovaj dokument izrađen je uz financijsku podršku ministarstva demografije i useljeništva. Sadržaj ovog dokumenta u isključivoj je odgovornosti Korisnika i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta ministarstva demografije i useljeništva.
Copyright © 2025 Centar za razvoj vrijednosti
Ovaj dokument izrađen je uz financijsku podršku ministarstva demografije i useljeništva. Sadržaj ovog dokumenta u isključivoj je odgovornosti Korisnika i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta ministarstva demografije i useljeništva.
Copyright © 2025 Centar za razvoj vrijednosti